Od danas vas ova slika dočekuje na mochvara.hr…
Prije nego počnem s nadoknađivanjem poslijednja dva tjedna, moram posvetiti ovaj post jučerašnjem danu. Osim što smo čestitali mamama njihov dan i pratili izbore u Srbiji, konačno smo ispratili i Močvaru. U detalje i problematiku zatvaranja ovog kultnog zagrebačkog kluba neću ulaziti, ali mislim da su moji stavovi oko toga, s obzirom na sam ovaj tekst, poprilično jasni. Umjesto toga, prisjetit ću se svojeg (pre)kratkog močvarnog iskustva.
Ja sam poprilično mlad. Prvi put sam Močvaru pohodio prije jedva dvije godine. Točnije, prije godinu i 343 dana. U to vrijeme je moj koncertni staž bio vrlo slab, dapače, broj koncerata koje sam pohodio mogao se vrlo lako nabrojati na prste jedne ruke. To je također bilo jedno vrlo dinamično vrijeme što se tiče moje muzičke edukacije. Taman sam se malo odmaknuo Sex pistolsa i Ramonesa te krenuo u nešto dublje proučavanje tog razdoblja, tako da mi je jednodnevni boravak legendanih Buzzcocksa došao kao naručen. I ne samo da su stizali u Zagreb nego baš u Močvaru. Nakon par koncerata u dobro poznatoj Tvornici i jednog u fancy Boogaloou, Močvara je kao i samo njeno ime odisala egzotikom. Karte su bile kupljene dva tjedna unaprijed, te je bio dogovoren odlazak u timu od četvero mladih pankića, uz pratnju jednog starijeg, koji je s pravom zaslužio da ga se zove panker. Da, na taj naš prvi izlet na obalu Save nas je pratio Ninin otac. Henganja ispred kluba nije bilo, pio se Pepsi, a starčeki nisu dugo čekali da počnu već su svojih sat vremena brzo, ali i energično odradili.
Taj mi je doživljaj ostao u jako lijepom sjećanju te mi je koncert još dugo vremena bio zapamćen kao najbolji ikada. Istina, onda ni konkurencija nije baš bila previše opasna. Nakon toga su uslijedili još mnogi izleti u Močvaru, razni gigovi i slušaone, da bi prošle godine došlo do sranja s pucnjavom. To nije pretjerano utjecalo na moj odnos prema klubu, ali kada sada gledam ovih godinu dana, koliko je od tada prošlo, pad kvalitete programa se može dosta lagano uočiti. Unatoč otvaranju dvorane Jedinstvo i mnogim velikim koncertima, puno se događanja preselilo u prije spomenuti Boogaloo, dok su neka u potpunosti ukinuta. Tada se zapravo prvi put čula priča o mogućem zatvaranju.
Na početku se sve to uzimalo s podsmjehom i bez imalo straha. Unatoč raznim drugim prijetnjama, poput ograničenja rada šanka ili zahtjeva za skidanjem znaka, sve do kobnog 11. 3. nitko nije predviđao ovakav razvoj događaja.
Prva i zadnja, zajedno…
Zbog svega toga sam jučer morao otići u Močvaru. Let 3 nam je priuštio fenomenalno iskustvo kao i uvijek, ali ponajprije nabijeno nostalgijom. No, ne trebamo se brinuti. Ipak je Bandić rekao da će otvoriti ljepši i bolji klub.
Sarkazam na stranu, ostavljam vam meme da napišete nešto o vlastitim močvarnim iskustvima, jer to je najmanje što joj dugujemo.